Antifašizam, dva kriva pogleda

No nije vrijeme za cinizam u užarenoj atmosferi u kojoj ideološki požar lako može izmaći kontroli i opožariti puno više nego sada dok je još donekle lokaliziran.

Ne ulijeva povjerenje ni izjava premijera Andreja Plenkovića nakon nedjeljnih marševa i protuprosvjeda u kojoj mu se oteo lapsus kada je rekao da je HDZ "zadnja brana normalnoj Hrvatskoj" (nečemu) umjesto da je "brana normalne Hrvatske" (nečega) pa po njemu ispada da još jedino HDZ stoji na putu Hrvatskoj, a ne da je stražarski brani.

No Plenkovićeva omaška bezazlena je u odnosu na mnogo toga nesuvislog što se moglo čuti od niza drugih domaćih političkih aktera. Dvije su izjave, točnije objave na društvenim mrežama, naročito znakovite. Stigle su s dva kraja Hrvatske, iz Rijeke i Osijeka, s dva kraka političke scene, iz SDP-a i HDZ-a, od dviju ne odveć isturenih stranačkih akterica.

Prozivka zbog nemarširanja

Jedna je objava Ivane Price Matijaš, vijećnice u Gradskom vijeću Rijeke, druga HDZ-ove osječko-baranjske županice Nataše Tramišak. Njihova tumačenja antifašizma u tim objavama su najblaže rečeno zabrinjavajuća u smislu olakog baratanja pojmovima. U prvom redu onog već krajnje izranjavanog - antifašizma.

Prica Matijaš je nakon antifašističkog marša u Rijeci osjetila potrebu prozvati gradonačelnicu Ivu Rinčić jer nije marširala, a svoju je odluku obrazložila time da "antifašizam odavno nije ono što sugerira njegovo ime".

Stoga je Prica Matijaš odlučila i poučiti Rinčić tomu što je antifašizam te joj među ostalim napisala da je "sve što danas nazivamo slobodom — od glasačkog listića do slobode govora kojom se i Vi služite — plod antifašističke pobjede".

Je li sloboda govora plod antifašizma?

Stavimo li po strani posve vjerojatne dnevnopolitičke motive - Rinčić je proljetos na lokalnim izborima srušila triipoldesetljetnu vladavinu SDP-a u Rijeci - Prica Matijaš izrekla je generalno sporne tvrdnje koje usput nameću pitanje tko educira današnje političare.

Sloboda govora nije tekovina antifašizma, nego liberalne demokracije, od Johna Stuarta Milla i Alexisa de Tocquevillea nadalje, puno prije fašizma, a time i antifašizma. Ne počinje povijest političkih ideja niti političke prakse s pobjedom nad fašizmom i nacizmom 1945. godine. Štoviše, s antifašizmom ugrađenim u doktrinu poratnih komunističkih režima, sloboda govora upravo biva ugušena.

U Jugoslaviji, ako ćemo se vratiti na ishodišno mjesto današnjih ideoloških razmirica u Hrvatskoj, sloboda govora bila je sve do njene završne faze kada su ideološke stege popustile - gorak vic, nimalo smiješan, za mnoge poguban.

Ista stvar je i s glasačkim listićem koji riječka esdepeovka ističe kao još jedan "plod antifašističke borbe". Kako to da onda antifašizam u Jugoslaviji ili Sovjetskom Savezu nije donio slobodu političkog izbora (kao ni slobodu govora) nego 'ćorave' glasačke kutije prvih poratnih godina, a potom jednopartijske izborne listiće?

A na 'antifašističkom' Zapadu nije morao donositi te slobode jer su one već postojale.

"Antifašisti gori fašisti od fašizma"

Na sličnom fonu je objava osječko-baranjske hadezeovke Tramišak. Ona je svoje neskriveno gnušanje prošlonedjeljnim antifašističkim marševima (na kojima je doista bilo diskutabilnih parola i nepotrebnih simbola) uobličila u prepatetični sastavak s opasnim zaključkom da je antifašizam na ovim prostorima (onaj poratni, jugoslavenski) bio gori nego fašizam i nacizam.

"Nema države niti naroda koji danas živi uz visoku stopu tolerancije i sloboda, a uz duboku bol naroda radi zla totalitarnog jugoslavenskog režima i tzv. antifašista koji su tvoreći socijalističku državu utemeljenu na komunističkom nasilnom urušavanju temeljnih ljudskih prava, diktaturom vladajućih struktura bili gori fašisti od fašizma i nacizma do tada", glasi njena rečenica.

Zaista treba puno političkog narcizma za iznijeti tvrdnju da je nešto (bilo) gore od nacizma. I još poentirati rečenicom da "antifašizam nije nikada postojao na ovim prostorima u onom smislu kako ga je ostatak Europe imao" (zaključno s 9. svibnjem 1945. jest) a koji je "težio slobodama, demokratskom društvu i oslobođenju od socijalizma i komunizma".

Spontana ili programatska objava?

Tezom da je antifašizam poslije rata za Hrvate bio pogubniji i gori od fašizma i nacizma zarezuje se škarama povijesne revizije i u znatan korpus osnivača HDZ-a pa i današnje Hrvatske, predvođenih Franjom Tuđmanom. Osim ako ta objava HDZ-ove dužnosnice s periferije, u trenutku dok njen predsjednik stranke pokušava reći da je HDZ zadnja brana normalne Hrvatske, ne cilja samo ekipu s antifašističkih marševa.

Možda tu naizgled spontanu objavu treba čitati programatski, dirigirano, kao tihu objavu unutarstranačkog obračuna?

No bez daljnjega je treba čitati kao pokušaj revizionističkog tegljenja u mutne vode gdje se najveće zlo prikazuje manjim utapanjem u zbrci pojmova.